Sonic Temple je ono što smo na prelazu 80-ih u 90-e zvali Rock. Billy Duffy raskoračen oće udarit svog Les Paula u jaja. Masu bendova su tada bili Rock i svirali Rock. Tada je i Ri Rock bio Rock.
Naravno, to je degradiralo Rock kao takav, jer je puno njih sviralo Pop a furalo se da je to Rock. I tako je Rock otišao u racku. Neki su otišli ka jutu i the kult i mislili da su Rock a ja na Killdozer i Jesus lizard i Mule i mislio da nisam Rock nego nešto puno opakije.
Ipak, ostaje činjenica da sam puno slušao Cult u tom dijelu života svoga i kako mi je ovo zadnji njihov album koji sam uopće imao živaca preslušat do kraja. Još uvijek nisam (ponovno) kupio ovo na vinilu, dok Electric i Love nisam uopće niti prodavao in the first place. Kad sam ponovo pokušao ovo preslušavati skužio sam kako je b strana malo lošija. Eto što ti je vinil, možeš slušat recimo A stranu i uopće ne B stranu i misliš kako je album bomba a sav filler oni stavili na B stranu. Mudrilisuga oni!
Any way ovo je najkomercijalniji album koji su snimili a ono poslije ni ne znam kakvo je i da li valja.
sugar talker paradise dream stealer
Password: 0pp0
Love i Electric su mi bolji albumi ali ako želite zaokružiti Cult na bitno ni ovo nije loše ako niste zagriženi za goth fazu jer ovo je ustvari Glam metal ili tako nešto. Electric je falši Acdc križan s onim što će kasnije postati grunge, ustvari to je samo još jedan bend koji je pokušao biti Led Zeppelin. Love je zadnji njihov onako iskreni Goth album i najjači od svih tih njih svih.
Dakako treba i apsolvirati i Southern Death Cult i Death Cult by all means i apsorbirati iste. Ja sam over a bogami i out.
No comments:
Post a Comment