06 November 2011

Suicide!


Vjerojatno je da će mnogi blogger dati svoj sud o 2011. i najboljim albumima u istoj. I ja sam bio u iskušenju napraviti isto međutim, ne mogu se baš sjetit što me je to posebno dirnulo u prošloj nam godini a da je bilo recentno. Dirnulo me je to što je otišlo je nekoliko dragih ljudi, a neki kao i da su već otišli...

Imate li dana kad ne znate što bi slušali? Vrtite se po vlastioj kolekciji glazbe i ništa a baš bi nešto slušali. Kad imam takav dan uvijek na kraju iskopam neki favorit, album koji mogu uvijek slušat i kojeg poznam u milimetar.
Kad ne znate što, opalite ovo po ušima, još uvijek novo, inovativno, opasno, hrabro, eksperimentalno a ogoljeno do bola...Ponekad mi se čini kako je ovo ustvari nekakav mutirani rockabilly - Vega na delayu i Rev sa zvučnim zidom iza, a opet tako bazično i primitivno jednostavno a nedostižno.
Koji album čo'eče uf!

Suicide – Suicide (1978)
Red Star/Bronze Records

Track listing:

01. Ghost Rider
02. Rocket USA
03. Cheree
04. Johnny
05. Girl
06. Frankie Teardrop - Nick Hornby u svojoj knjizi 31 songs opisuje ovu kao pjesmu kao nešto što se sluša "samo jednom", i oh, da teški su to osjećaji.
07. Che

All songs written by Martin Rev and Alan Vega.

Personnel:
Alan Vega - vocals
Martin Rev - keyboards, drum machine (Seeburg Rhythm Prince) - ne možeš fulat taj zvuk, definitivno totalni trade mark (zvučni) ranog Suicidea. Činele su šum, a snare i kick toliko frekvencijski blizu da na kraju nije ni bitno koji je koji. Zakon!


linkovi


05 November 2011

Sonic Temple, sjećate se zida nasuprot Palachu?



Sonic Temple je ono što smo na prelazu 80-ih u 90-e zvali Rock. Billy Duffy raskoračen oće udarit svog Les Paula u jaja. Masu bendova su tada bili Rock i svirali Rock. Tada je i Ri Rock bio Rock.
Naravno, to je degradiralo Rock kao takav, jer je puno njih sviralo Pop a furalo se da je to Rock. I tako je Rock otišao u racku. Neki su otišli ka jutu i the kult i mislili da su Rock a ja na Killdozer i Jesus lizard i Mule i mislio da nisam Rock nego nešto puno opakije.
Ipak, ostaje činjenica da sam puno slušao Cult u tom dijelu života svoga i kako mi je ovo zadnji njihov album koji sam uopće imao živaca preslušat do kraja. Još uvijek nisam (ponovno) kupio ovo na vinilu, dok Electric i Love nisam uopće niti prodavao in the first place. Kad sam ponovo pokušao ovo preslušavati skužio sam kako je b strana malo lošija. Eto što ti je vinil, možeš slušat recimo A stranu i uopće ne B stranu i misliš kako je album bomba a sav filler oni stavili na B stranu. Mudrilisuga oni!
Any way ovo je najkomercijalniji album koji su snimili a ono poslije ni ne znam kakvo je i da li valja.

sugar talker paradise dream stealer
Password: 0pp0

Love i Electric su mi bolji albumi ali ako želite zaokružiti Cult na bitno ni ovo nije loše ako niste zagriženi za goth fazu jer ovo je ustvari Glam metal ili tako nešto. Electric je falši Acdc križan s onim što će kasnije postati grunge, ustvari to je samo još jedan bend koji je pokušao biti Led Zeppelin. Love je zadnji njihov onako iskreni Goth album i najjači od svih tih njih svih.
Dakako treba i apsolvirati i Southern Death Cult i Death Cult by all means i apsorbirati iste. Ja sam over a bogami i out.